Osnovna škola Veliko Trojstvo

Što je kisela kiša? Kisela kiša je padalina koja je zagađena sumpor-dioksidom, dušik-oksidom, amonijakom i drugim kemijskim spojevima.
Dok se normalna pH vrijednost kiše nalazi otprilike oko 5,5, pH vrijednost kisele kiše iznosi u prosjeku 4 do 4,5. To otprilike odgovara 40 puta većoj količini kiseline u odnosu na neopterećenu kišnicu.
Smanjenje pH vrijednosti za jednu mjeru znači prirast kiselosti za deseterostruko.
Glavnu odgovornost za opterećenja uzrokovana kiselim kišama snose termoelektrane, dim iz kućanstva i ispušni plinovi u prometu.
Štete nastale djelovanjem kiselih kiša obično nastaju sasvim daleko od stvarnih štetnih izvora.
Ako pH vrijednost u inače jako čistim brdskim potocima i jezerima prijeđe u kiselo područje može doći do izumiranja riba i drugih organizama.
Dospije li kisela kiša u tlo oslobađaju se teški metali koji mogu opteretiti podzemne vode, a time i pitku vodu. Na taj način se čovjek izlaže pojačanom unošenju teških metala u organizam.

Kako nastaje kiša? 
Bez sunca ne bi bilo oblaka, a bez oblaka ne bi bilo kiše. Ovi preduvjeti za kišu zvuče jako jednostavni, ali je nastajanje kiše ipak nešto kompliciranije nego što se misli.
U osnovi meteorolozi razlikuju dvije vrste kiša: "hladne kiše " i "tople kiše".

Kad sunce zagrijava površinu Zemlje isparava se voda. Zagrijani zrak i plinovita vodena para se dižu sa zemlje. Što je zrak topliji to više vodenih molekula može primiti. Pored vodene pare se posvuda u zraku nalaze i male nevidljive čestice aerosola. One su tako male i lake da su nošene zrakom iako nisu u plinovitom stanju. Što je veća visina zrak se više hladi. Što je zrak hladniji to manje molekula vodene pare može sadržavati- znanstvenici za to kažu da se hladni zrak prije zasiti. Tek kad je zrak potpuno zasićen vodenom parom mogu nastajati oblaci. Prekomjerna vodena para na partikule aerosola u fine kapljice: kapljice oblaka. Kapljice su tanke kao dlaka i tako lagane da ih zrak može zadržavati.

Pri kondenzaciji vodena para opet predaje energiju koja je bila potrebna suncu da ispari vodu. Tako se okolni zrak i dalje zagrijava i može se i dalje dizati u vis. Na njegovom putu u visine se kapljice oblaka slučajno sudaraju i ujedinjuju.
Na hladnim visinama na oko minus 20 stupnjeva se još uvijek tekuće ali jako pothlađene kapljice oblaka djelomično smrzavaju u ledene kristale. Oni i dalje rastu tako što zraku oduzimaju vodenu paru. Kad su dovoljno teški počinju padati prema dolje i dalje još skupljaju kapljice oblaka. Kristali se zgrudavaju tako u zrna sole ili grada.Čim pređu temperaturnu granicu od 0 stupnjeva opet se tope i padaju na zemlju kao hladna kiša. Kiša je, dakle, stoga "hladna" jer su njene kapljice prije toga bile smrznuta zrna sole ili grada.
Topla kiša najprije nastaje na isti način kao i hladna kiša. Ali kapljice oblaka ne smrzavaju nego se smo međusobno sudaraju dok ne postanu toliko velike i teške da počnu padati. Pošto tijekom ovog procesa uvijek iznova kapljice oblaka isparavaju, ovaj proces u pravilu traje duže nego proces nastanka hladne kiše.

Djelovanje kiselih kiša
U tlu kiseline započinju svoje štetno djelovanje. Kisela kiša prije svega štetno djeluje na oskudne brdske predjele, jer kiselina rastvara hranjive tvari, kao npr. kalcij, iz tankog sloja humusa. I tako stabla ostaju bez kalcija koji im je prijeko potreban za izgradnju njihovih ćelija.
Kiseline također otapaju teške metale i aluminij u tlu. One oštećavaju ili direktno korijenje stabala ili vodom dospijevaju u lišće ili iglice drveća i tamo oštećavaju njihova tkiva. Posljedica toga su fleke smeđkaste boje.

Na biljke
Povećanjem kiselosti tla, to znači povećanjem količine H+ iona, se iz tla ispiraju važne mineralne tvari kao što su magnezij, kalij, kalcij itd. Tako može doći do drastičnog smanjenja pH vrijednosti. Na temelju smanjivanja pH vrijednosti kao posljedica kemijskih procesa nastaju ioni koji imaju štetno djelovanje na korijenje biljki i na tlo. Isto vrijedi i za ione željeza koji se oslobađaju pri pH vrijednosti manjoj od 3,8. Stupanj štetnosti konačno ovisi o vrsti od. tipu tla.
Igličasto drveće je jače pogođeno štetama prouzrokovanim kiselim kišama, i to jela više nego smreka. Kod listopadnog drveća je najjače pogođen hrast.
Prije svega su oštećene šume na mjestima sa čestim i obilnim padalinama i koja još k tome imaju relativno niske prosječne godišnje temperature. To se odnosi na šume na višim nadmorskim visinama. Obilježja bolesti koje se pojavljuju su jako različita.
Pojedini simptomi bolesti nastupaju neovisno jedni o drugima i pri tome mogu ovisno o regiji u kojoj se pojavljuju biti i jako različiti. Kod igličastog drveća su ustanovljene sljedeća oštećenja:
 

• Oštećenja iglica (požutjele iglice, opadanje iglica)
• Oštećenja pupoljaka i mladih klica
• Oštećenja kore
• Oštećenja drveta
• Anomalije rasta
• Oštećenja korijenja
• Slabljenje otpornosti na mraz, infekcije, štetočine itd.